Autizam je razvojna teškoća koja mijenja brojne dijelove naših života – kako razmišljamo, kako poimamo svijet, kako se krećemo, kako komuniciramo i kako se družimo. 

Zbog autizma smo drukčiji od neautističnih osoba i to je u redu! 

Autizam je normalan dio života i čini nas onime što jesmo.

Autizam je razvojna teškoća. Razvojna teškoća vrsta je teškoće koja se javlja u vrlo ranoj dobi. Downov sindrom i cerebralna paraliza također su primjeri razvojnih teškoća.

Većina razvojnih teškoća javlja se nakon rođenja. Autistične osobe rađaju se s autizmom i autistične su cijeli život. Autistična osoba nikad ne prestaje biti autistična.

Katkad je teško procijeniti jesu li ljudi autistični kad su vrlo mladi jer većina beba izgleda i ponaša se jednako. Autistične bebe možda ne izgledaju kao da su autistične, ali to ne znači da nisu autistične. Samo to još ne vidite!

Do većine današnjih spoznaja o autizmu došli smo proučavajući djecu. Brojne odrasle autistične osobe ne izgledaju i ne ponašaju se kao autistična djeca. 

Možda naučimo kako se doimati „manje autistično“ ili skrivamo dijelove sebe. Učimo kako se ponašati poput neautističnih ljudi oko nas. Budući da takve promjene zbunjuju, katkad se javlja mišljenje da autizam može „nestati“ kad autistično dijete odraste. 

No autistični smo cijeli život.

Razvojne teškoće normalne su i važan dio svijeta. Autizam je normalan dio života, a ne bolest ili poremećaj. Biti autističan ni po čemu nije nešto loše. To je samo jedna od varijacija ljudskog postojanja!

Autizam mijenja naš život i katkad nam ga može otežati, ali ima i mnogo dobrih strana.

Ne bismo bili ljudi koji jesmo da nismo autistični. Možemo biti ponosni na ono što jesmo.

Možda ste čuli da se autizam naziva „spektrom“. To znači da je svaka autistična osoba drukčija. Svima nama sviđaju se odnosno ne sviđaju se različite stvari i svi trebamo pomoć u različitim stvarima.

Nekim autističnim osobama možda treba više pomoći u nečemu, a drugim autističnim osobama možda uopće ne treba pomoć u tome. Jedna osoba može se doimati „manje autističnom“ od druge osobe, ali ne postoji „više“ ili „manje“ autistična osoba. Svi smo samo autistični.

Primjerice:
Lucija je autistična. Negovoreća je osoba i za komunikaciju se služi svojim iPadom. Živi sama. Sama kuha i posprema kuću, ali joj treba pomoći kupiti namirnice.

David je autističan i govori. Živi s osobom za podršku. Ne može niti kuhati niti pospremiti kuću, ali može sam otići kupiti namirnice.

David nije „više autističan“ od Lucije, a ni ona nije „više autistična“ od njega. Oboje su samo autistični.

Autistične osobe razmišljaju drukčije od neautističnih osoba.

Sjetite se trenutka kad perete zube. Vaš mozak tada razmišlja o mnogo stvari. Razmišljate o tome kako treba držati četkicu za zube, kako je treba staviti u usta i koliko dugo trebate prati zube. 

Autizam može promijeniti način na koji razmišljate o svim tim stvarima.

Mnoge autistične osobe imaju vrlo izražene interese koje zovemo intenzivnim interesima.

Na primjer, neke autistične osobe posebno se zanimaju za vlakove. Često razmišljaju o vlakovima i znaju mnogo više o njima od drugih ljudi. Žele provesti većinu vremena razmišljajući o vlakovima.

Intenzivni interesi pojavljuju se u različitim oblicima – mogu se odnositi na nešto veliko poput znanosti ili na nešto manje poput omiljena glazbenog sastava.

S vremena na vrijeme intenzivni se interesi javljaju samo nakratko. Nešto bi vas moglo jako zanimati samo tjedan dana, a nešto drugo mjesecima ili godinama. Neki intenzivni interesi ostaju s nama cijeli život.

Katkad vas ništa neće posebno zanimati, a katkad će vas mnogo toga jako zanimati. Sve je to normalno.

Intenzivni interesi čine nas sretnima i zato su dobri! Njima se možemo koristiti kako bismo pomogli drugima, a mogu nam koristiti i u poslovima kojima se bavimo. 

Intenzivni interesi jako su važni većini autističnih osoba.

Izvršne funkcije skup su vještina koje nam pomažu da se držimo zacrtanih planova. Sposobnost praćenja uputa primjer je izvršne funkcije.

Držati se plana znači moći:

• Pratiti upute
• Početi se baviti nečim novim
• Prestati se baviti onime čemu ste trenutačno posvećeni
• Sjetiti se koji je sljedeći korak
• Prijeći na iduću aktivnost

 
Primjerice:
Marta je konobarica u restoranu i zadužena je za nekoliko stvari. Prvo pomaže pripremiti restoran za otvaranje. Zatim ljudi ulaze u restoran, a ona im pomaže naručiti jelo. Kad mušterije završe s jelom, ona čisti.

Marta se često koristi izvršnim funkcijama. Mora se početi baviti brojnim stvarima, prestati se baviti njima kad završi i sjetiti se čemu se potom treba posvetiti.

Autistične osobe katkad se teško nose s izvršnim funkcijama. Može im biti teško isplanirati što sve trebaju učiniti, početi se baviti nečim novim ili se prestati baviti onime čemu su trenutačno posvećeni. Može im biti teško prisjetiti se što zapravo žele učiniti.

Zbog problema s izvršnim funkcijama možda zaključite da ste lijeni, ali ako imate takve probleme, to ne znači da ste lijeni. Niste lijeni. Ljudi s takvim problemima žele se baviti nečime, ali možda to ne mogu učiniti bez pomoći.

Osoba s takvim problemima može se osjećati kao da jaše tvrdoglava konja. Bez obzira na to što želite, konj vas ignorira! Ako želite da pojuri naprijed, on se ne miče s mjesta. Ako želite da stane, on i dalje juri. Ako želite da skrene, on se i dalje kreće ravno. U tom je primjeru konj zapravo vaš mozak i tijelo. Možda se želite baviti nečime, ali to jednostavno ne možete učiniti.

Izvršne funkcije su nam teške. Možda nam treba dodatna podrška, što je u redu! U redu je trebati pomoć.

Meltdown je naziv za situaciju u kojoj autistična osoba ne može kontrolirati osjećaje, a javlja se kad je pod prevelikim stresom. Ljudi u takvoj situaciji mogu vrištati, plakati, bježati ili izgubiti kontrolu nad tijelom.

Shutdown se također zna pojaviti pod prevelikim stresom. To je situacija u kojoj osoba odjednom više nije sposobna učiniti ništa. Može privremeno izgubiti sposobnost govora ili kretanja.

Za vrijeme meltdowna i shutdowna autistične su osobe prestrašene, a drugima mogu izgledati zastrašujuće. 

No do njih ne dolazi namjerno i nisu isto što i tantrumi. 

Autistične osobe ne mogu kontrolirati meltdowne i shutdowne.

Autistične osobe razmišljaju drukčije na mnogo načina. Evo nekoliko primjera:

Autistične osobe katkad primjećuju male stvari koje drugi ljudi ne primjećuju. Primjećujemo male pogreške koje drugi ljudi ne vide, primjerice tipfelere. Katkad se jako usredotočimo na stvari koje drugi ljudi ne smatraju važnima. Katkad iznimno dobro pamtimo činjenice, primjerice činjenice o svojim intenzivnim interesima. 

Mnoge autistične osobe vole rutinu i redoslijed (flow). Katkad žele da se svaki dan odvija jednako ili svaki dan žele jesti jednaka jela. To im pomaže da unaprijed znaju kako će se odviti svaki dan.

Promjena nas može plašiti jer nas smiruje kad stvari ostaju takve kakve jesu. Ako znamo što slijedi, to nam pomaže razumjeti život.

Autistične osobe katkad razmišljaju u krajnostima. Na primjer, stvari mogu biti ili dobre ili loše, ljude ili volimo ili ne volimo, nešto ili možemo ili ne možemo učiniti. Katkad ne razmišljamo tako, ali to nam može biti izazov. Katkad je u redu razmišljati u krajnostima. Na primjer, znamo kad je nešto ispravno ili pogrešno i možemo pomoći ljudima da postupe kako valja.

Autistične osobe drukčije uče. Možda usvajamo znanje drukčijim redoslijedom, npr. naučimo „teške“ stvari prije nego što naučimo one „lake“. Možda smo u nečemu izvrsni, a u nečemu loši. Možda nešto ne shvatimo odmah, nego nam postane jasno tek nekoliko tjedana poslije. Možda neke oblike znanja usvajamo vrlo sporo, a druge vrlo brzo ili možda nešto trebamo učiti više puta. Budući da stvari učimo drukčije, možemo riješiti probleme koje drugi ne mogu!

Obrada je način na koji vaš mozak razmišlja o stvarima i reagira na njih. Senzorna obrada vrsta je obrade, odnosno način na koji razmišljate o svojim osjetilima i razumijete ih.

Na primjer, pogledate li čarapu, možda ćete primijetiti neka njezina svojstva poput boje i veličine. Ako je dotaknete, osjetit ćete tkaninu, a ako je pomirišete, primijetit ćete druga svojstva. Može mirisati po znoju ili omekšivaču za rublje. Sve je to senzorna obrada! Autizam mijenja senzornu obradu na više načina.

Imamo pet glavnih osjetila:

• Vid: Za vid se služimo očima i omogućuje nam da gledamo stvari oko sebe. Vidimo boje, svjetlost i tamu, oblik i teksturu. Vidimo koliko je nešto blizu ili daleko i vidimo o kojoj je vrsti stvari riječ.
• Dodir: Za dodir se služimo rukama ili kožom i omogućuje nam da osjetimo stvari oko sebe. Osjećamo teksturu nečega i koliko je veliko ili malo. Osjećamo kakva je oblika i koliko je teško ili lagano. Znamo je li hrana mekana ili tvrda.
• Sluh: Za sluh se koristimo ušima i omogućuje nam da čujemo stvari oko sebe. Čujemo zvukove i procjenjujemo koliko su glasni ili tihi te dopiru li do nas izbliza ili izdaleka. Znamo što bi moglo proizvoditi buku i razlikujemo razne vrste zvukova.
• Miris: Za miris se služimo nosom i omogućuje nam da otkrijemo kako nešto miriše. Određujemo smrdi li neka stvar ili miriše. S pomoću tog osjetila razlikujemo vrste hrane.
• Okus: Za okus se služimo jezikom i omogućuje nam da razlikujemo osjećaje koje neka hrana izaziva u našim ustima. Kušamo hranu i odlučujemo sviđa li nam se ili ne. Znamo je li nešto kiselo, slatko, ljuto ili slano te je li hrana topla ili hladna.

Imamo i druga osjetila, a među njima su:

• Pritisak: Pritisak nam pobuđuje svijest o tome dodiruje li nas što. Pomaže nam i procijeniti koliko su stvari teške.
• Glad i žeđ: Glad nam omogućuje da procijenimo jesmo li pojeli dovoljno hrane. Žeđ nam omogućuje da procijenimo jesmo li popili dovoljno tekućine.
• Bol: Bol nas obavještava o tome jesmo li ozlijeđeni ili bolesni. Osjećamo li veće bolove, vjerojatno imamo veće ozljede ili smo bolesniji.
• Temperatura: Temperatura nam govori koliko je nešto vruće ili hladno.
• Ravnoteža: Ravnoteža nam omogućuje da stojimo i uspravno hodamo.

Služimo se senzornom obradom da bismo razumjeli ono što vidimo, dodirujemo, čujemo, mirišemo i kušamo.

Svaka osoba drukčije obrađuje ono što osjeća, ali autistične osobe takve stvari obrađuju MNOGO drukčije. Na primjer, možda nam smetaju glasni zvukovi ili nam se više sviđaju prigušena svjetla od jake rasvjete. Možda nam se sviđa tekstura jedne hrane, a mrzimo teksturu neke druge hrane.

Možda nešto osjećate jako ili samo malo. Ako je jedno od vaših osjetila prejako, možda nećete moći obratiti pažnju ni na što drugo. Ako je jedno od vaših osjetila preslabo, možda ga uopće nećete primijetiti.

Mnogi autistični ljudi imaju osjetila koja su prejaka ili preslaba. Etikete na odjeći mogu nam jako smetati ili nam može biti prevruće čak i ako temperatura nije jako visoka. Možda ne osjetimo bol kad se ozlijedimo ili ne primijetimo snažan smrad.

Katkad nas osjetila mogu izmoriti, što nazivamo senzornim preopterećenjem. Ono nas može razljutiti ili uzrujati, pa čak i uzrokovati meltdown ili shutdown.

Autistične osobe primjećuju stvari koje drugim ljudima promiču. Možda nam se sviđa tkanina meke košulje ili hrana bogata okusa.

Osjetila nam se mogu mijenjati iz dana u dan. Etiketa na majici mogla bi nam smetati jednog dana, a idućeg dana ne. U redu je osjećati stvari drukčije. Stvari se senzorno ne obrađuju ispravno ili pogrešno.

Stimanje je ustrajno ponavljanje jednakih pokreta. Različiti nas razlozi potiču na takvo ponašanje – da bismo uravnotežili svoja osjetila, pokazali kako se osjećamo ili se usredotočili na nešto. Može nam pomoći da se osjećamo bolje, a može nas i zabaviti, što je odlično.

Stimanje se pojavljuje u više oblika. Slijedi nekoliko primjera:

• Ljuljanje naprijed-natrag
• Mahanje
• Trljanje mekih predmeta po licu ili tijelu
• Pjevušenje, gunđanje, mumljanje, stenjanje ili pjevanje
• Vrćenje predmeta ili držanje predmeta pred očima

Gotovo sve može biti stimanje! Ljudi različito stimaju. Netko se voli ljuljati naprijed-natrag, a netko se drugi voli vrtjeti u krug.

I neautistične osobe stimaju! Na primjer, škljocanje olovkom i tapkanje nogom također su primjeri stimanja. Svi stimaju, ali autistične osobe stimaju više od drugih ljudi. Katkad stimamo jer nam to pomaže, a katkad ne možemo kontrolirati kako i kad stimamo.

Katkad neautistične osobe kažu da im stimanje previše odvlači pažnju. Tvrde da ne biste trebali biti među ljudima kad stimate. Nisu u pravu! Svi bismo trebali moći činiti jednake stvari kao i drugi. Nije važno što naše tijelo čini.

Stimaju i autistične osobe različitih zanimanja. Stimaju kod kuće, u školi, na ulici i u kinu. Autistične osobe stimaju i u Saboru! 

Nitko vas nikad ne bi trebao prisiljavati da prestanete stimati.

Motoričke sposobnosti autističnih osoba i neautističnih osoba međusobno se razlikuju. Zahvaljujući motoričkim sposobnostima ljudi mogu upravljati tjelesnim pokretima. Vaše se tijelo kreće na velike i male načine. Veliki su načini primjerice trčanje i plivanje, a mali načini pisanje i vezanje cipela. Motoričke su sposobnosti prisutne i dok govorimo – pomicanje usta radi stvaranja zvukova motorička je sposobnost.

Motoričke sposobnosti autističnih osoba ne moraju se uvelike razlikovati od sposobnosti neautističnih osoba. Kod autističnih osoba takve su razlike često male, a katkad ih nisu ni svjesne! Zbog različitih motoričkih razlika netko može imati neuredan rukopis, biti nespretan ili hodati drukčije od drugih ljudi.

Autistične osobe mogu imati različite vrste motoričkih problema, a neki su od njih ovi:

• Planiranje kretanja
• Problemi s iniciranjem ili zaustavljanjem pokreta
• Udaranje u stvari, spoticanje ili ispuštanje predmeta

Evo primjera:
Mia je autistična. Sjedi na kauču, ali želi ustati i pojesti žitne pahuljice. Mnogo je toga što bi joj moglo biti teško. Prvo mora ustati, a zatim otići do kuhinje. Nakon toga mora uzeti žitne pahuljice, zdjelicu i žlicu te usuti žitne pahuljice u zdjelicu.

Mia mora razmisliti o svim koracima prije nego što ih učini. Ima problema s pamćenjem koraka i možda neće znati kojim bi redoslijedom trebali ići. Možda će joj biti teško ustati s kauča. Jednom kad se počne kretati, možda će joj biti teško zaustaviti se u kuhinji. Možda će joj žitne pahuljice ili zdjelica ispasti kad ih pokuša uzeti.

Mnogo je ljudi poput Mie. Možda i vi imate problema s takvim stvarima.

Zbog određenih motoričkih razlika mnoge autistične osobe govore drukčije. Kako bismo razgovarali, služimo se mišićima, no oni nas ne slušaju uvijek. To nam može otežati govor.

Moramo shvatiti što želimo reći i kako ustima proizvoditi zvukove. Možda nećemo uvijek znati kako, a čak i ako znamo, možda nećemo moći.

Među nama su osobe koje imaju drukčiji sluh, zbog čega teže pronalaze zvukove koje doista žele upotrijebiti. Također im može biti teško pronaći prave riječi. Možda moraju isplanirati što žele reći, a to zna potrajati. Ljudi nisu uvijek strpljivi s nama i možda uopće nećemo pronaći riječi koje želimo izgovoriti!

Može nam biti teško početi ili prestati govoriti jer naši mišići možda ne rade kad nam trebaju. Ne možemo uvijek govoriti kad to želimo i ne možemo uvijek prestati govoriti kad to želimo.

Sve navedeno može promijeniti način na koji autistične osobe govore. Na primjer, mnoge autistične osobe ne mogu kontrolirati svoj glas. Mogu govoriti preglasno ili pretiho, mrmljati ili zvučati kao da pjevaju dok govore.

Neke osobe ne mogu razgovarati neko ili pak cijelo vrijeme. Katkad je razlog taj što im motoričke sposobnosti otežavaju govor, a katkad je posrijedi neki drugi razlog. Mnogim je ljudima govor težak jer ne razmišljaju riječima ili su iznimno anksiozni. Ima raznih razloga.

Ljudi koji ne govore negovoreće su osobe.

Evo nekoliko primjera kako može izgledati negovoreća osoba:

• Osoba koja nikad u životu nije govorila
• Osoba koja je govorila u djetinjstvu, ali to više ne može
• Osoba koja katkad može govoriti, ali piše riječi umjesto da ih izgovara

To su samo neki primjeri kako negovoreće osobe mogu izgledati! Neki ljudi ne govore u djetinjstvu, ali nauče govoriti poslije. Neki ljudi katkad govore, a katkad ne.

Ne znamo točno koliko autističnih osoba ne govori. Trenutačno mislimo da otprilike svaka treća autistična osoba ne govori.

Komunikacijom drugima pokazujemo što želimo i trebamo. Sve autistične osobe komuniciraju, ali komuniciraju drukčije od neautističnih osoba. Neki od nas koriste se riječima, a drugi ne. Neki od nas govore ustima, a drugi su negovoreći.

Autistične osobe različito komuniciraju. Ako se koristimo riječima, možda se njima koristimo drukčije. Možda imamo drukčiji smisao za humor ili možda ne volimo čavrljati.

Mi drukčije poimamo stvari! Na primjer, možda ne razumijemo šali li se tko ili možda bolje razumijemo slike od riječi.

Autistične osobe komuniciraju i na ove načine:

Eholalija je ponavljanje riječi i izraza koje ste već čuli, primjerice kad naglas ponavljate rečenice iz svojeg omiljenog filma.

Neautistične osobe također izgovaraju rečenice iz filmova, knjiga ili televizijskih emisija, ali autistične osobe eholalijom se služe mnogo češće. Njome se služe u komunikaciji i kad im je teško sastaviti nove rečenice.

Eholalija se javlja u više oblika. Neke autistične osobe pamte rečenice koje čuju i njima se služe naknadno. 

Na primjer:

Lukina sestra ne želi prati suđe, pa kaže: „Perilica za suđe je pokvarena.“ Nešto poslije Luka ne želi pisati domaću zadaću. Prisjeti se onoga što je njegova sestra rekla, pa kaže: „Perilica za suđe je pokvarena.“ Luka se služi eholalijom. Govori da ne želi nešto učiniti, ali zapravo ne govori o perilici suđa. Neautističnim osobama to može biti teško razumjeti.

Eholalijom se katkad služimo na druge načine. Možemo naučiti sastavljati dijelove različitih rečenica. 

Na primjer:

Luka želi ostati kod kuće, ali njegova mama želi izaći. Mama mu kaže: „Uđi u auto.“ Luka se prisjeti trenutka kad je njegova sestra rekla: „Perilica za suđe je pokvarena.“ Potom spaja rečenice i kaže: „Auto je pokvaren.“ Time kaže da želi ostati kod kuće.

Druga vrsta eholalije javlja se brže. Možda ponavljamo stvari čim ih čujemo.

Katkad to može biti problematično. Na primjer:

Anina mama pita: „Želiš li sok ili vodu?“ Ana kaže: „Ili vodu.“ Ana je zapravo htjela sok, no mogla je izgovoriti samo zadnje što je čula, pa je rekla „voda“ iako to nije htjela.

Nekim je autističnim osobama eholalija oblik stimanja. Sviđa nam se kako određene stvari zvuče, pa ih stalno ponavljamo iznova. Katkad ne možemo prestati izgovarati neku riječ ili frazu. Možda bismo željeli da ne obraćate pažnju na nas kada to radimo. Ako vam nije jasno zašto to radimo, pitajte nas.

Kad unaprijed planiramo što želimo reći, to se zove skriptiranje. Primjer je toga osmišljavanje scenarija za razgovor sa svojim liječnikom. Scenariji mogu sadržavati stvari koje ste prije čuli, stvari koje ste izmislili ili kombinaciju jednoga i drugoga.

Gotovo svi skriptiraju s vremena na vrijeme. Neautistične osobe katkad skriptiraju pri čavrljanju. Možda svaki put kažu istu stvar, npr. pitaju „Kako si?“, ili unaprijed planiraju stvari poput razgovora za posao. No autistične osobe skriptiraju mnogo češće, a njihovi scenariji mogu biti promišljeniji od scenarija neautističnih osoba.

AAK se odnosi na komunikaciju koja se ne ostvaruje govorom, nego drugim sredstvima. Katkad može biti dodatak govoru, a katkad se upotrebljava umjesto njega. I govoreće i negovoreće autistične osobe služe se time. Neki se njime služe cijelo vrijeme, a neki samo povremeno.

Mnogo je različitih vrsta AAK-a, a među njima su:

• Tipkanje na računalu
• Pritiskanje tipki na iPadu
• Pokazivanje slova ili slika na ploči
• Sporazumijevanje znakovnim jezikom

Ako ne možemo govoriti, to ne znači da ne možemo komunicirati. Autistične osobe komuniciraju svakojako! Kako god komunicirali, treba nas saslušati. Govor nije bolji od drugih oblika komunikacije.

Autizam mijenja i način na koji se družimo. Druženje je način na koji se slažemo s drugim ljudima.

Dio je druženja i sklapanje prijateljstava. Važan je dio druženja ono što drugi ljudi osjećaju prema nama.

Neki tvrde da vam druženje loše ide jer ste autistični, ali nisu u pravu! Zbog autizma se drukčije družimo, što je u redu. 

Neki kažu da je najveći dio autizma to što nam druženje loše ide. To je zato što je druženje vrlo važno neautističnim osobama. Kad se netko drukčije druži s drugima, odmah to primijete. Ali druženje je samo jedan dio autizma. Važne su i druge stvari – primjerice kako mislimo, osjećamo i krećemo se.

Ovi će vam primjeri pokazati kako se autistične osobe mogu družiti drukčije od neautističnih.

Ljudi riječi „empatija“ pripisuju brojna značenja. Empatija obično znači da vam je stalo do toga kako se drugi ljudi osjećaju.

Neki smatraju da autističnim osobama nije stalo do toga kako se drugi osjećaju, ali nisu u pravu! Jako nam je stalo do toga kako se drugi osjećaju. Nekim autističnim osobama ne može prestati biti stalo, čak i kad to žele prestati.

Na primjer, možemo se osjećati jako loše kad bacimo igračku jer nam se čini da smo povrijedili njezine osjećaje. 

Ako vidimo povrijeđenu ili posramljenu osobu, mogli bismo se osjećati kao i ona.

Svatko drukčije pokazuje kako se osjeća. Nitko zapravo ne može znati kako se netko drugi osjeća, ali možemo nagađati. Neki ljudi i to nazivaju „empatijom“.

Nagađanje o tome kako se drugi osjećaju važan je dio načina na koji se većina ljudi druži. Kad pogodite kako se osjeća osoba u čijoj ste blizini, drukčije ćete se ponašati. Ako nagađate da je osoba tužna, pokušat ćete je razveseliti. Ako pretpostavite da je ljuta, možda ćete je ostaviti na miru.

Nitko ne pogađa savršeno, ali većina neautističnih ljudi prilično je dobra u tome. Većini autističnih osoba vrlo je teško pogoditi kako se netko osjeća. Možda nam ljudi trebaju reći kako se osjećaju. Neautistični ljudi obično dobro pogađaju osjećaje, ali obično loše pogađaju kako se autistični ljudi osjećaju. 

Autistične osobe različito iskazuju svoje osjećaje, a i razmišljaju drukčije. 

Zato neautistične osobe katkad teže pogađaju kako se osjećamo.

Druženje podrazumijeva mnogo pravila. 

Primjerice: 

• Kad nekoga vidite, pitajte ga kako je.
• Kad vas netko pita kako ste, recite da ste dobro.
• U zatvorenom prostoru razgovarajte tiho.
• Otmjeno se odjenite za posebne događaje.
• O stvarima koje volite pričajte ukratko.
• Ne prekidajte ljude.

O mnogim se tim pravilima ne piše i ne govori. Ljudi očekuju da ih slijedimo. Autističnim osobama to može biti jako teško. Kako možemo znati pravilo ako nam ga nitko ne kaže?

Neautistične osobe ne razmišljaju o njima jer već znaju kako ih valja slijediti. No mi moramo misliti o njima i kako ih se valja pridržavati. Možda se jednostavno ne možemo ponašati u skladu s njima.

Na primjer:
Dora je u knjižnici, a pravilo je da u knjižnici treba biti tiho. No Dora ne može biti tiho jer njezina usta ispuštaju zvukove čak i kad ona želi šutjeti. Dori je stalo do tog pravila i dosta razmišlja o njemu, ali ne može ga se pridržavati.

Pravila se katkad i mijenjaju ovisno o tome gdje se nalazite i što se događa. Autističnim osobama teško je znati kad se pravila mijenjaju.

Na primjer:
Iva je autistična. Ne osjeća se dobro i pođe liječniku. On pita: „Kako ste?“ Iva kaže: „Osjećam se loše. Boli me glava i curi mi nos.“ Dobro je da Iva to kaže liječniku jer mu time pomaže otkriti što valja učiniti.

Nakon odlaska liječniku Iva odlazi u restoran. Konobar je pita: „Kako ste?“ Iva kaže: „Osjećam se loše. Boli me glava i curi mi nos.“ Konobar je samo bio pristojan i ne želi znati kako se Iva zapravo osjeća. Iva je mogla samo reći: „Dobro sam.“

Brojni autistični ljudi provode mnogo vremena pokušavajući odgonetnuti pravila. Neki će ih od nas shvatiti na svoj način ili smisliti vlastita pravila. To iziskuje mnogo energije.

Autistični ljudi dobro razmišljaju svojom glavom.

Mnogi se ljudi nose s vršnjačkim pritiskom, tj. situacijama u kojima vam ljudi oko vas govore da nešto morate učiniti. Možda ćete nešto učiniti čak i ako ne želite jer im se želite svidjeti. Na primjer, možda ćete pogledati film koji mrzite jer ga vaši prijatelji žele pogledati.

Nekim neautističnim osobama teško je oduprijeti se vršnjačkom pritisku. Pomisle li da se neće svidjeti okolini, jako se uznemire. I mi kao autistične osobe katkad se teško nosimo s vršnjačkim pritiskom, ali zato nam je lakše razmišljati svojom glavom i zbog toga mu možda toliko i ne podliježemo.

Budući da razmišljamo svojom glavom, katkad ignoriramo pravila. Na primjer, ako smo na zabavi koja je preglasna, možda ćemo otići iako znamo da je uobičajeno pravilo da trebamo ostati.

Neautistični ljudi obično se slažu jedni s drugima oko toga što je važno, ali moguće je da autistične osobe drukčije gledaju na stvari. 

Na primjer:

Ivan je autističan. Ima prijateljicu koja se zove Eva. Eva kaže da joj je puh ušao u kuću i uneredio joj sobu. Njezini drugi prijatelji nastoje joj pomoći pospremiti sobu. Ivan se slaže da joj treba pomoći pospremiti sobu, ali misli da bi prvo trebalo provjeriti je li puh dobro. Evini drugi prijatelji ne slažu se s Ivanom. Ni Ivan ni Evini prijatelji ne čine ništa loše, samo imaju različite ciljeve.

Mnogi autistični ljudi izbjegavaju gledati u oči. Gledanje u oči može nam biti bolno ili nam otežati koncentraciju. Može nam biti teško slušati što netko govori i istovremeno mu gledati u oči, pa mu zato ne gledamo u oči.

Neautistične osobe mogu primijetiti kako se osoba osjeća gledajući joj u oči. Također gledaju u oči kako bi izrazile svoje osjećaje. Zato im je kontakt očima toliko važan. Autistične osobe osjećaje dijele drukčije i pritom uglavnom ne gledaju u oči. Na primjer, možemo samo reći kako se osjećamo.

Katkad se čini da neke autistične osobe gledaju u oči. Možda smo naučili kako se pretvarati da uspostavljamo kontakt očima i sugovorniku gledamo u nos umjesto u oči. Možemo nekoga i pogledati u oči iako to ne volimo činiti. Neki autistični ljudi nemaju ništa protiv kontakta očima, ali većini smeta.

Kontakt očima jedan je od oblika neverbalne komunikacije. Neverbalna komunikacija vrsta je sporazumijevanja koja ne koristi govor; u takvu komunikaciju ubrajamo:

• govor tijela
• izraze lica
• ton

Neprekidno se koristimo neverbalnom komunikacijom i ne možemo prestati tako komunicirati. Kad god vas netko vidi, vidi i kako neverbalno komunicirate.

Neautističnim je osobama uglavnom jasno što se neverbalnom komunikacijom želi reći i ne moraju mnogo razmišljati o njoj. Na primjer, kad netko prekriži ruke, znaju da je ta osoba ljuta. Kad netko lupka nogom, znaju da je ta osoba nestrpljiva. Kad se netko nasmiješi, znaju da je ta osoba sretna.

No autistične osobe mogu se služiti drukčijom neverbalnom komunikacijom od neautističnih osoba. Možda ćemo prekrižiti ruke jer trebamo osjetiti pritisak ili možda tapkamo nogama jer stimamo. To može zbuniti neautistične osobe.

Neverbalna komunikacija nije povezana samo s onim što činite. U nju ubrajamo i ono što drugi ljudi misle. Ljudi mogu pretpostaviti kako se netko osjeća na temelju njegove neverbalne komunikacije, ali mogu i pogriješiti.

Autističnim osobama može biti naročito teško pogoditi ili razumjeti neverbalnu komunikaciju.

Na primjer:
Filip je autističan i vidi da se njegova prijateljica Tena smiješi. Misli da je Tena sretna jer se smiješi, ali ona je zapravo ljuta. Ljudi se katkad smiješe kad su ljuti. Filip ne shvaća da je ljuta, pa pokušava razgovarati s njom o sretnim stvarima, što je samo još više ljuti.

Neverbalna komunikacija sadrži mnogo dijelova. Da biste komunicirali s nekim, morate se koristiti glasom, licem i tijelom. Ta vam osoba također odgovara glasom, licem i tijelom. Također morate shvatiti što vam točno poručuje. Budući da se sve to odvija istovremeno, možda ćete u početku teško s time izići na kraj.

Autistične će se osobe u komunikaciji možda služiti samo riječima. Želimo biti sigurni da ljudi razumiju ono što kažemo i da mi razumijemo što drugi ljudi kažu. To funkcionira ako se ljudi s kojima razgovaramo također mogu usredotočiti samo na riječi, ali to je neautističnim osobama teško.

Autistične osobe drukčije se druže od neautističnih osoba. Možda radije šaljemo poruke umjesto da razgovaramo telefonom. Možda ne volimo kad nas okružuje mnogo ljudi ili kad vodimo razgovore sa zbunjujućim pravilima.

Druga obilježja autizma također utječu na to kako se družimo. Možda nam smeta buka, pa nećemo ići na zabave koje su jako glasne. Možda se teže krećemo, pa nećemo nekome prići i početi razgovarati s tom osobom.

Mnogo je razloga zašto se autistične osobe druže drukčije. Trebali bismo moći činiti ono što nam odgovara.

Autizam mijenja način na koji se krećemo u svijetu. Mijenja način na koji razmišljamo, kako se osjećamo i kako komuniciramo.

Mnogo autističnih osoba treba pomoć u svakodnevnom životu. Neke nam stvari, poput kretanja, mogu biti zahtjevne. Možda nam nije lako razgovarati s ljudima ili činiti stvari za koje moramo poduzeti više koraka. Na primjer, kuhanje nam može biti jako teško jer nam oduzima mnogo vremena i podrazumijeva mnogo koraka.

No ljudi svaki dan moraju činiti stvari poput kuhanja. Autističnim osobama treba više energije za takve stvari. Možda nećemo moći svaki dan učiniti sve što trebamo, a neke od tih stvari možda uopće nećemo moći napraviti.

Na primjer:
Lana je autistična osoba. Danas radi i mora otići na dug radni sastanak. Kad dođe kući, nema snage kuhati. Ne zna koje sve korake mora poduzeti za kuhanje, ali mora jesti. Umjesto toga može naručiti hranu ili zamoliti nekoga za pomoć u kuhanju.

Petar je autističan. Ne zna kuhati jer mu je preteško razmišljati o svim potrebnim koracima. Živi s osobom za podršku koja mu kuha. Petar pomaže u kući na druge načine.

Normalno je da vam treba pomoć u svakodnevnom životu. Svim ljudima, bili oni autistični ili ne, treba pomoć da bi živjeli. To vrijedi i za vas i za ljude koje poznajete. Recimo da netko može voziti auto bez ikakve pomoći. No može li ga i popraviti? Je li ga sam izradio? Je li izradio sve dijelove za njega? Je li izgradio sve ceste po kojima ga vozi? Možda poznajete osobu koja može učiniti nešto od navedenog, ali nitko ne može učiniti sve to sam. Svi trebamo pomoć.

Autistične osobe možda trebaju više pomoći, pa im i svakodnevni životi mogu biti drukčiji.

Evo nekoliko primjera:

• Netko komu treba zaštita može živjeti s osobom za podršku.
• Osobi kojoj je teško pratiti nastavu može pomoći netko tko će joj pisati bilješke.
• Netko komu je teško kupovati može zatražiti dostavu namirnica.
• Osobi koja se teško prisjeća svega što treba učiniti na radnom mjestu može pomoći trener za posao.

U redu je trebati pomoć. Uvijek biste trebali dobiti pomoć koja vam je potrebna i nema ništa loše u traženju pomoći.

Autistične su osobe dobre u brojnim stvarima, a u brojnim im stvarima treba pomoć. Nismo poput neautističnih ljudi i to je u redu. Ne bismo se trebali ponašati kao neautistični ljudi, a neautistični ljudi trebali bi nas poštovati takve kakvi jesmo.

Samo autistični ljudi mogu reći što im autizam znači i odlučiti kako im drugi ljudi mogu pomoći.

Everyone Communicates – the AAC Resource: http://www.everyonecommunicates.org/ 

Mel Baggs: In My Language – https://www.youtube.com/watch?v=JnylM1hI2jc 

Cassandra Crosman: Why We Should Stop Stim Suppresision – https://intheloopaboutneurodiversity.wordpress.com/2019/09/17/why-we-should-stop-stim-suppression/