Negdje sam pročitala da je živjeti s ADHD-om bez dijagnoze i lijekova/terapije kao da igraš kompjutersku igru na najtežem nivou a da ne znaš da si na najtežem nivou i cijelo vrijeme se čudiš kako ne možeš završiti niti prvi nivo kad vidiš da drugim igračima uspijeva. To je definicija s kojom se jako identificiram.

Kao netko tko je dijagnosticiran tek u svojim četrdesetima, kada sam konačno shvatila što “ne valja sa mnom”, i prvi put popila Adderall, moja reakcija je bila “Čekaj, ovako tiho je u glavi drugim ljudima pod normalno?” Kad sam shvatila da sam cijeli život imala problema koji su me mogli bitno manje ometati da sam znala o čemu se radi i ranije dobila terapiju sam se rasplakala. Nakon perioda tugovanja i razmišljanja “što bi bilo kad bi bilo” sam zaključila da barem ostatak vremena koje imam na raspolaganju mogu imati bolju kvalitetu života. 

Kad je moj stariji sin dijagnosticiran (on je autističan i ima ADHD), obzirom da osim pismene dijagnoze nismo dobili nikakve daljnje informacije, počela sam čitati i o autizmu i o ADHD-u. Nakon nekog vremena sam naletila na Twitter nalog Dani Donovan i shvatila da se identificiram sa doslovno svakim stripom kojeg objavljuje

Na primjer, na slici je jedan takav strip Dani Donovan koji pokazuje grafikon na kojem su prikazani zadaci i njihove pripadajuće razine teškoća.

Naslov: Borbe uzrokovane ADHD-om

Zadaci: Zaspati u “prihvatljivo” vrijeme, sjetiti se o čemu sam pričala, sustavno kupovati namirnice, složiti i pospremiti odjeću nakon pranja, isprazniti zadnje sjedište/prtljažnik auta, brzo odgovoriti na poruku ili email, započeti projekte, završiti projekte koji nemaju rokove.

Znam što sada sigurno mislite “Joj, pa svi imamo problema s time, valjda to znači da svi imamo malo ADHD”. Ne. Nemaju svi malo ADHD. Dok se neurotipičnima povremeno dogodi da imaju teškoća s nekim od ovih zadataka, ja imam problema s njima na dnevnoj bazi. Ponekad i nekoliko puta. 

Zaboravim o čemu sam pričala usred vlastite rečenice. 

Zaboravljam zašto sam ušla u određenu prostoriju u stanu. 

Izlazim iz dućana sa dvije pune vrećice ali bez ijedne stvari koju sam zapravo trebala kupiti.

Muž je dao ime “planini” opranog rublja koja kontinuirano raste na ladičaru u spavaćoj sobi umjesto da se smanjuje. Odgađam sparivati čarape dok mi doslovno djeca ne dođu i ne kažu “Mama, nemam više čarapa u ladici”. 

Zaboravljam važne sastanke i dogovore, privatne i poslovne, usprkos nekoliko remindera koje dobivam emailom i porukama. 

Ako se dogodi da ne zaboravim, a sastanak je na primjer u 13h, većinu ću dana do izlaska iz kuće provesti u paralizi jer će moj mozak ući u fazu “pa ne mogu sad početi raditi na ničemu kad još malo pa trebam izaći da stignem na vrijeme”. 

Kad se moram negdje pojaviti u određeno vrijeme, od silne panike da ne zakasnim dolazim puno prerano. 

Nikada ne mogu točno procijeniti koliko vremena mi je potrebno za koji zadatak/projekt što znači da redovito kasnim sa zadacima i projektima. Ovaj simtpom ADHD-a se zove vremensko sljepilo ili time blindness).

Kad se prethodnom problemu još doda hiperfokus, u kojeg “uđem” kad radim na zadatku koji mi je jako interesantan ili za kojeg imam fiksni rok predaje, zaboravljam na protok vremena i ako me netko ne prekine na vrijeme, preskočiti ću obroke, zaboraviti ću otići po djecu u školu i sl.

Ne mogu filtrirati pozadinske zvukove od bitnih. Na primjer ako sjedim na nekom sastanku i jedna osoba priča, ali netko u pozadini proizvodi zvukove koji nisu nužno jako glasni, ja neću biti u stanju čuti ni procesirati o čemu se govori. 

Upadam ljudima u riječ. Ne tu i tamo nego STALNO, usprkos aktivnim pokušajima da se korigiram i da to ne radim. 

Završavam rečenice ljudima koji polako pričaju. 

Puno pričam i brzo pričam. Ako sam pod stresom, još dodatno ubrzam. 

Ako me netko ili nešto prekine usred obavljanja nekog zadatka, velike su šanse da ću zaboraviti na njega i da ga neću odraditi.

Uvijek mislim da ako je netko u mojoj okolini ljut da sam za to zapravo ja kriva i da su ljuti na mene. 

Ako odjednom kupim puno svježeg povrća i pospremim ga na dno hladnjaka, najčešće ću zaboraviti da je tamo i primijetiti ga tek kad je već razvilo novi život. 

Izgubiti ću (umetni predmet po želji, osobni ili za kućnu upotrebu), pretražiti ću cijelu kuću nekoliko puta, proglasiti ga definitivno izgubljenim, kupiti novi i isti dan pronaći izgubljeni predmet.

Mogla bih nabrajati ovako u nedogled… Nijedna od ovih stavki nije problematična ako se dogodi povremeno. Ali kada se svaka od ovih stavki događa redovito i kada one utječu na svaki aspekt vašeg života, onda to postaje problem.

I zato sam iznimno zahvalna što sam makar u svojim 40-ima dobila službenu dijagnozu, počela piti lijekove i krenula na ADHD coaching da pronađem nove alate kojima mogu doskočiti barem dijelu problema s kojima se svakodnevno borim, a o kojima neki ljudi ne moraju nikada ni razmišljati.